Društvene nauke, uključujući i sociologiju, često se nalaze razapete između (čini se) vječne potrage za mogućnostima inkorporacije principa prirodnih nauka u proučavanje društvenih pojava i procesa i pomirenja sa činjenicom da predmet proučavanja sociologije (i drugih društvenih nauka) zahtijeva drugačije metode, metodologiju, vrstu naučne objektivnosti u proučavanju pojava i stepen naučne rigoroznosti prilikom razvijanja teorija i potvrđivanja/opovrgavanja relacija koje opisuju. Upravo se iz date ‘identitetske rastrganosti’ sociologije, a koja traje od njenih najranijih dana, razvila rasprava koja se (u različitim formatima) održala do dana današnjeg.
Ta rasprava se tiče naučnog statusa sociologije, koji se dovodi u pitanje kako od strane eksternih aktera (koji dolaze izvan domena sociologije), tako i od strane internih aktera (tj. samih sociologa nezadovoljnih trenutnim stanjem discipline). Kao što ćemo vidjeti, naučni status sociologije je dovođen u pitanje iz različitih razloga, u skladu sa čim su ponuđena i različita rješenja za prevazilaženje uočenih nedostataka.
S obzirom da je ovdje riječ o temi koja se tiče same srži i opravdanosti sociologije i njenog mjesta u sistemu nauka, i pored najboljih napora, nije moguće izbjeći nešto opširniju diskusiju. Da bismo, i pored opširnosti, zadržali određeni nivo preglednosti i jasnoće teksta, raspravu ćemo predstaviti u tri zasebne objave. Prvi tekst će se odnositi na ključne kritike upućene naučnom statusu sociologije. Drugi tekst će obuhvatiti stavove onih teoretičara koji naučni status i perspektive sociologije ne dovode u pitanje (iako prepoznaju određene probleme sa kojima se sociologija suočava). Posljednji tekst će predstavljati pregled ključnih tačaka diskusije i poziciju koja se trenutno zastupa na “Sociološkoj perspektivi“.