Pitanja koja su postavljena pred sociologiju i one koji zastupaju poziciju o njenoj nesumnjivoj sposobnosti da dođe do naučnih objašnjenja pojava i procesa koji se odvijaju u društvenom univerzumu (pretežno) nisu bez osnova, Neka od njih su svakako nastala i iz opravdane zabrinutosti u vezi sa ozbiljnim epistemološkim i ontološkim izazovima sa kojima se sociologija suočavala i suočava, uzevši u obzir njen predmet proučavanja. Međutim, a kao što smo vidjeli i u prethodnom tekstu, ova pitanja i povezane zabrinutosti nisu ostala bez odgovora. Odgovori koje su ponudili Randall Collins, Gerhard Lenski, Jonathan Turner i drugi istaknuti savremeni sociolozi možda nisu po mjeri Josepha Bryanta, Bernda Baldusa i drugih kritičara savremenog stanja discipline, ali prema našem mišljenju – oni predstavljaju adekvatno odmjerenu reakciju na kritike po pitanju naučnog statusa sociologije, za koje smo već ranije ukazali da djelomično zaista jesu bazirane na pogrešnim pretpostavkama o tome šta predstavlja naučnu osnovu sociologije – tj. društveni probabilizam, a ne determinizam i neopozitivizam, a ne rigidni logički pozitivizam.
Još jednom taj Collins..
Međutim, jasno je da se ovdje diskusija na temu naučnog statusa sociologije ne završava (kao što se nije završila ni prije otprilike tri decenije, kada su vođene već famozne rasprave između gorenavedenih teoretičara). Naravno, pitanja koja se ovdje postavljaju jesu: koju poziciju zastupamo na Sociološkoj perspektivi i gdje smatramo da ‘leži’ potencijal daljeg naučnog napretka sociologije? Prije nego što dođemo do ovih odgovora, htjeli bismo da (uzevši obzir da se njegova shvatanja neizostavno provlače kroz prethodna dva teksta), na ovom mjestu ukažemo na viđenje R. Collinsa po pitanju dalje akumulacije sociološkog znanja, naučnog statusa sociologije i vidljivosti dosadašnjih i budućih socioloških dostignuća, što je (složićemo se) u srži kritike na koje smo ukazali. On u ovom pogledu izdvaja dva ključna problema(1):
- Fragmentaciju i antagonizam koji karakterišu disciplinu (što je postalo naročito očito tokom navedenih rasprava iz 1980-ih i 1990-ih godina)
- Podjelu na deskriptivno i teorijski orijentisana istraživanja (što Kolins smatra posebnom boljkom američke sociologije)
Prva tačka se odnosi na činjenicu da sociologija za predmet proučavanja uzima cjelokupni društveni univerzum, što je moguće isključivo kroz postojanje velikog broja poddisciplina. Međutim, neke od ovih poddisciplina u toj mjeri su specijalizovane da zahtijevaju potpuno drugačije metode proučavanja pojava i procesa koje se odvijaju na određenom nivou društvene stvarnosti koji je u fokusu datih poddisciplina. Sociolozi koji djeluju u okviru ovakvih ‘naučnih niša’ obično nisu ničim podstaknuti da obraćaju posebnu pažnju na dostignuća drugih socioloških poddisciplina, nastalih upotrebom drugih metoda ili pod uticajem drugih teorijskih škola, zbog čega za njih ovakva dostignuća nerijetko nemaju nikakvu posebnu naučnu, sociološku vrijednost.
Druga prepreka je barem podjednako ozbiljna. Iako mogu i trebaju, sociološka deskripcija društvene stvarnosti i teorijski zasnovana potraga za opštim eksplanatornim principima, prema Kolinsu, vrlo često ne postoje u sociologiji u harmoničnom sadejstvu tj. međusobnom dopunjavanju ‘napora’ da se dođe do relevantnog naučnog znanja o društvenim pojavama i procesima. Jasno je da je riječ o dva distinktivna, ali sastavna dijela sociološkog proučavanja stvarnosti. Tako se sociološka deskripcija bavi pitanjima: “Koliko?“, “Šta?“, “Da li?”, “Gdje?” i dr., poput:
- Koliko društvene pokretljivosti postoji u jednom društvu?
- Kako izgleda mapa socijalne segregacije u jednom gradu?
- Da li je socijalna segregacija izraženija u srpskom ili američkom društvu?
Međutim, ovdje je riječ o relativno jednostavnom nivou sociološke analitike, koji predstavlja jedan od prvih koraka u našoj vječnoj potrazi na odgovore: “Zašto?” i “Kako?“. Zašto su sva moderna društva segregirana (socijalno i prostorno)? Zašto su neka društva segregiranija od drugih? Kako su neka druga društva uspjela da umanje nivoe socijalne i prostorne segregacije i kako to da druga nisu uspjela da ih “prekopiraju”? Kako djeluju mehanizmi društvene pokretljivosti i zašto društvena pokretljivost nije ista u svim društvima, iako su u većini zvanično dostupni isti mehanizmi. Ono što je Kolins nastojao da kaže jeste da, dok je teorijska deskripcija društvenih pojava i procesa ponekad dovoljna za određene vrste sociološkog rada, ona bi se svakako mogla bolje sprovesti ukoliko bi bila uvijek utemeljena u teoriji. Moguće je, tvrdi on, da je upravo ova praktična preopterećenost deskriptivnim informacijama koja se zaista može pronaći u brojnim sociološkim radovima zapravo meta ‘antipozitivističkih sentimenata’ koje smo iznijeli u prethodna dva teksta.
Sada smo u stanju da ‘presiječemo’ i da donesemo konačni sud. Sa Kolinsovim zapažanjima se (većim dijelom) slažemo. Fragmentacija u okviru sociologije je očita i to ne može niko, ko je na bilo kojem ozbiljnijem nivou upoznat sa stanjem discipline, negirati. Međutim, fragmentacija i izvjestan nivo antagonizma koji postoji u sociologiji, nisu po sebi nepremostiva prepreka za dalji napredak discipline. Dalja dostignuća kada je riječ o akumulaciji relevantnih i provjerljivih podataka o društvenom univerzumu (bez obzira u okviru koje sociološke discipline ova dostignuća bili načinjena), će svakako značiti dalji napredak sociologije kao jedne naučne cjeline. Napredak će, doduše, vjerovatno biti značajno usporen ukoliko postoji konstantan izuzetak saradnje između sociologa koji djeluju u okvirima različitih socioloških disciplina. No, on će biti daleko od nemogućeg, što smatramo sasvim zadovoljavajućim. Drugi problem koji je identifikovao Kolins je daleko ozbiljniji. U ovom stadijumu razvoja nauke, mjesto i udio koji naučna deskripcija zauzima bi već trebalo da bude u dovoljno preciznoj mjeri određeno. Kao što i Kolins ispravno primjećuje, naučna deskripcija jeste korisna na određenim nivoima proučavanja svijeta koji nas okružuje, ali je ona – lišena teorijskog utemeljenja – na dubljim nivoima naučne analize prosto irelevantna i neupotrebljiva.
Sociološka generalizacija, historicizam i determinizam: put ka naprijed
Kada je riječ o uopštenoj kritici upućenoj sociologiji u pogledu navodnog neuspijeha u dolasku do naučnih uopštavanja o društvenom univerzumu, pored Kolinsovih zapažanja bismo istakli još jedan put prevazilaženja ovog problema, kao i determinističkih i historicističkih ograničenja na koje kritičari često ukazuju. Taj put uključuje produbljivanje interdisciplinarne saradnje između sociologije sa jedne strane, te biologije i psihologije, sa druge. Riječ je o saradnji koja se djelomično produbila tokom posljednjih decenija, ali čije su koristi tradicionalno (iz nekada opravdanih razloga) u okviru sociologije zanemarivani. Nespremnost da se biološki principi inkorporiraju u objašnjenja nauka poput sociologije i psihologije je u jednom trenutku bila toliko raširena da su je evolucioni psiholozi Martin Daly i Margo Wilson označili terminom “biofobija”(2). Objašnjenje za ovakvu vrstu naučne isključivosti u slučaju sociologije djelomično leži u njenoj konstantnoj borbi za sopstveni predmet proučavanja tj. za sopstveno mjesto u sistemu nauka. Njen status je tradicionalno izazivan i dovođen u pitanje ne samo od istorije, nego i od strane drugih nauka s kojima postoji (veće ili manje) preklapanje u predmetu proučavanja – psihologije, biologije, prava i dr. Ova borba je vrlo usko povezana i sa strahom od redukcionizma (biološkog i psihološkog, ponajprije) društvenih fenomena . Recimo, prema Jonathanu Turneru(3), mnogi sociolozi izražavaju strah da će inkorporacija objašnjenja koja uzimaju u obzir ljudsku biološku strukturu dovesti do razvodnjavanja distinktivno socioloških objašnjenja koja gotovo neizostavno polaze od ljudske kulture koja se (navodno) ne mogu čak ni djelomično bazirati na individualno psihološkim, a kamo li biološkim principima. Druga vrsta zabrinutosti, kako ističe Rosemary Hopcroft(4) sa Univerziteta Sjeverna Karolina iz Šarlota, povezana je prevashodno sa ‘starim’ biološko-sociološkim pristupima poput socijalnog darvinizma, koji su inkorporirali rasističke teorije i principe poput genetskog determinizma, a koji su u međuvremenu gotovo u potpunosti odbačeni i sa kojima savremena sociologija ne želi biti dovedena u vezu.
Međutim, izostanak volje savremenih sociologa da se na većem nivou pozabave interdisciplinarnim radom, naročito u slučaju biologije i psihologije, ne može se više objasniti starim strahovima od prevaziđenih interdisciplinarnih teorija ili bilo koje vrste redukcionizma. Recimo, Richard Machalek ističe kako “postoje mnogi dostupni odlični izvori bilo kome ko bi mogao biti znatiželjan o trenutnom, vrhunskom znanju o tome kako je biologija uključena u društveno ponašanje i ljudskih i ne-ljudskih vrsta”(5). Drugim riječima, postoji pregršt dokaza o tome kako je moguće samu sociologiju dalje razvijati kao zasebnu disciplinu, kroz inkorporaciju relevantnih bioloških (i psiholoških) teorija u njena objašnjenja. Turner na ovu temu ima da kaže sljedeće: “Društveni univerzum funkcioniše na mnogim nivoima – mikro, mezo, makro, kulturni, strukturalni, bihejvioralni, biološki, ekološki, itd. – ignorisati činjenicu da su ljudi životinje posebne vrste (evoluirani majmuni, u suštini) … da naša evoluirana biologija ima velike efekte na ponašanje … i na izgradnju društvene strukture i kulture, ignorisati ovu biologiju znači ostaviti veliki jaz u našoj sposobnosti da razumijemo društveni univerzum”(6).
Ukoliko smo u svijetu diskursa, sve ovo i onako nema smisla..
U ovom trenutku nam jedino preostaje da se osvrnemo kratko na kritike iz poststrukturalističkih teorija diskursa i na kritike koje se tiču “upitnog” koncepta kauzalnosti koji se navodno upotrebljava u sociologiji i drugim društvenim naukama. Kao prvo, ukoliko prihvatimo ključne postulate teorija diskursa, ujedno odbacujemo i nauku, onako kako je obično shvatamo – kao sredstvo za potencijalno dolaženje do univerzalne istine ili barem do (trenutno) najobjektivnijeg opisa stvarnosti koja nas okružuje. Prihvatajući ove postulate, mi prihvatamo tvrdnje poput te da nam ” ‘nauka’ ne daje pristup istini, nego je tek diskurs (način pričanja/djelanja) koji raspolaže sa više moći od drugih diskursa”(7). Jedini dio argumentacije razvijene u okviru ovog prstupa koji bismo mogli prihvatiti jeste da je i nauka, kao i bilo koja druga oblast ljudske djelatnosti, pod (djelomičnim) uticajem internih i eksternih odnosa moći i da i ona, u najgorem slučaju, može biti iskorištena u svrhe koje joj ‘ne priliče’. Međutim, to i dalje ništa ne govori o mogućnostima dolaska do univerzalnih istina i znanja (u idealnim okolnostima neometane i objektivne naučne aktivnosti).
Probabilistička uzročnost? Što da ne!
Kritiku koncepta kauzalnosti koji se primjenjuje u sociologiji i drugim društvenim naukama odbacujemo zato što smatramo da ukoliko ne postoji prepreka za akumulaciju znanja o prirodnim pojavama i procesima iako i prirodne nauke “djeluju pod istom vrstom epistemoloških nepreciznosti”(8) (kada je riječ o konceptu kauzalnosti prim.aut.), onda nema razloga da akumulacija sociološkog znanja na istim osnovama bude odbačena. Nadalje, a kao što smo već ranije naglasili, sociologija je prinuđena da operiše sa probabilizmom, a ne sa determinizmom. U skladu sa tim, i koncept kauzalnosti koji se primjenjuje u sociologiji jeste probabilistički, a ne deterministički. Kao što već mnogi i znaju, deterministčka kauzalnost znači da svaki put kada se javlja određeni uzrok, javlja se ujedno i posljedica/efekat datog uzroka. S druge strane, probabilistička kauzalnost nam govori da postoji “tek” određeni stepen vjerovatnoće da će se sa javljanjem određenog uzroka javiti i njegova posljedica/efekat, ali da se to ne dešava svaki pojedinačni put. Daćemo ovdje dva bliska primjera, iako je jedan nesociološki, a drugi sociološki:
- Kao što znamo, nezdrava ishrana sama po sebi nije direktan uzročnik smrti. Takođe znamo da jedan od direktnih uzročnika smrti može biti srčani udar. Međutim, u okvirima probabilističke uzročnosti, možemo reći kako nezdrava ishrana povećava vjerovatnoću da će pojedinac umrijeti jer povećava šansu da će pojedinac iskusiti fatalan srčani udar.
- Kao što znamo, kontinuirani pristup zdravoj ishrani zavisi u značajnoj mjeri od raspoloživih prihoda. Raspoloživi prihodi u značajnoj mjeri zavise od stepena obrazovanja, dok stečeni stepen obrazovanja može da zavisi od mnoštva faktora, poput dostupnog ekonomskog i socijalnog kapitala, pripadnosti određenim rasnim i etničkim skupinama i slično. Ovdje nam sociologija može mnogo toga reći po pitanju vjerovatnoće da će, recimo, pripadnost jednoj rasnoj skupini uticati na stepen obrazovanja i o vjerovatnoći da će stepen obrazovanja uticati na prosječne prihode, kao i o vjerovatnoći da će to sve zajedno uticati na stepen zdravstvene zaštite i zdravstvene svijesti (uključujući tu svijest o i pristupačnost zdrave ishrane) pripadnika različitih društvenih skupina.
Ovim nešto dužim tekstom završavamo trilogiju o naučnom statusu sociologije i svojevrsni uvod u Sociološku perspektivu. Iako ćemo se pitanjima filozofije društvenih nauka tj. sociološke epistemologije i ontologije vraćati i u nekim kasnijim tekstovima, u narednom periodu ćemo se posvetiti temama koje bi i široj čitalačkoj publici trebalo da budu razumljivije (ukoliko ne i zanimljivije).
Do sljedećeg čitanja!
(1) Collins, R. – Sociology: Proscience or Antiscience (1989, str. 135-36).
(2) Frost, J. – The Society Pages (blog): Biophobia and the Reluctant Sociologist (2014, para. 4).
(3) Frost, J. – The Society Pages (blog): Biophobia and the Reluctant Sociologist (2014, para. 5-6).
(4) Frost, J. – The Society Pages (blog): Biophobia and the Reluctant Sociologist (2014, para. 3).
(5) Frost, J. – The Society Pages (blog): Biophobia and the Reluctant Sociologist (2014, para. 4).
(6) Frost, J. – The Society Pages (blog): Biophobia and the Reluctant Sociologist (2014, para. 8).
(7) Newman, J. – Critical Discourse Analysis and Poststructuralist Discourse Theory (2020, para. 4).
(8) Collins, R. – Sociology: Proscience or Antiscience (1989, str. 134).