Sociološka imaginacija je neraskidivo povezana sa “Sociološkom perspektivom” jer potonja ne može postojati bez prve. Oba termina zapravo ukazuju na specifično sociološki pogled na društvo – na pojave i procese koji se u njemu odvijaju, na ljude i njihove načine interakcije, pa i na sama značenja koja pojedinci pripisuju datim interakcijama, drugim ljudima i svemu ostalom što je sastavni dio društva.
Sociološka imaginacija je neizostavan ‘misaoni alat’ svakog sociologa, iako ga nesvjesno upotrebljavaju i mnogi ‘obični’ ljudi (uglavnom neuspiješno, iz samorazumljivih razloga), nastojeći da povežu i objasne sopstvenu i sudbinu drugih sa nekim dubljim i opštijim društvenim procesima. Upotrijebiti sociološku imaginaciju znači odvojiti se uspiješno od naših ličnih, pojedinačnih iskustava (pa i iskustava naše bliže okoline – rodbine, prijatelja, komšija, poznanika i radnih kolega) i sagledati određene društvene pojave i procese na objektivan i globalan način.
Ovaj pojam se prevashodno vezuje za američkog sociologa Charlesa Wrighta Millsa, koji ga je upotrijebio ne bi li objasnio način na koji sociolozi razumiju, objašnjavaju i povezuju određene lične nevolje (poput razvoda, otkaza/nezaposlenosti ili ličnog siromaštva) sa javnim problemima (ukupnim porastom brakorazvoda, nezaposlenosti ili siromaštva na nivou društva). Uzmimo samo primjer načina na koji je Émile Durkheim objasnio fenomen samoubistva i njegovih unutardruštvenih i međudruštvenih varijacija, upotrebom sociološke imaginacije. Dok su se nekada samoubistva posmatrala gotovo isključivo kao pojedinačne tragedije, čija posljedica leži u “slabostima” uma, izvjesnim emocionalnim poremećajima ili nasljednim sklonostima (kao čisto individualnim uzrocima), Durkheim je isticao kako se varijacije u ovom fenomenu unutar društva, između društava i između određenih društvenih grupa, mogu sa sigurnošću objasniti jedino preko ustrojstva samih društava tj. na sociološki način.
Sasvim su drugačiji rezultati koje smo dobili kada smo zaboravili pojedinca i tražili uzroke samoubilačke sklonosti svakog društva u prirodi samih društava. Odnosi samoubistva prema određenim stanjima društvenog okruženja su direktni i konstantni koliko su se njegovi odnosi prema činjenicama biološkog i fizičkog karaktera smatrali nesigurnim i dvosmislenim.
ÉMILE DURKHEIM(1)
Durkheima je upravo sociološka imaginacija (iako je on možda ne bi tako nazvao) nagnala na istraživanje ovog fenomena iz sociološke perspektive, a koji se prije njega prevashodno proučavao u domenu psihopatologije. Identifikujući dvije ključne sile koje tvore određeno društveno okruženje i koje usmjeravaju ljudska ponašanja (socijalnu integraciju i moralnu regulaciju), on će konstruisati i poznatu tipologiju samoubistava baziranu na stepenu disbalansa ovih sila.
Sociološka imaginacija i zdravorazumsko poimanje stvarnosti
Kada razmišljaju o društvenim temama sa visokom dozom familijarnosti – o nezaposlenosti, porodici, brakovima, razvodima, delinkventnim grupama, religiji i dr. – obični ljudi često padaju u iskušenje da odbace značaj naučnog istraživanja ovih, prema njima, samorazumljivih pojava. Na kraju krajeva, zašto bismo istraživali nešto što mi ili naši najbliži svakodnevno živimo? Svi smo mi bili, jesmo ili znamo mnoge pojedince koji su nezaposleni, odrastali u različitim tipovima porodicama, vjenčali se, razveli se, bili (ne)religiozni itd. Zar nije onda dovoljno upotrijebiti naše zdravorazumsko poimanje stvarnosti i iskustvo iz bližeg okruženja umjesto ‘skupih’ finansiranja socioloških i drugih društvenih istraživanja?
Ispostaviće se da nije, a razlog je poprilično jednostavan i zdravorazumski. Razmišljajući o svim navedenim i mnogim drugim familijarnim pojavama, nesociolozi pretežno ne uzimaju u razmatranje (iz različitih razloga) činjenicu da je naše zdravorazumsko poimanje bazirano na ograničenim podacima, iskustvima i (prevashodno) uzorcima. Kao što svi znamo, stopa nezaposlenosti je daleko veća na jugu Srbije nego u Beogradu, zbog čega percepcija stanovnika juga Srbije o problemu nezaposlenosti u našem društvu može biti daleko negativnija nego u slučaju Beograđana, i obrnuto. Udio jednoroditeljskih porodica u ukupnom broju porodica je daleko viši na Zapadu nego u Srbiji ili u većini azijskih država. Razlozi su mnogobrojni, ali uzmimo samo jedan: različit stepen pritiska na pojedince (pretežno žene) da, ukoliko je moguće, omoguće potomstvu odrastanje u dvoroditeljskoj porodici, koja se u mnogim državama i dalje smatra normativom. Stopa sklopljenih brakova je u opadanju, a stopa brakorazvoda je u porastu širom svijeta, što je posljedica niza faktora. Međutim, u našem bližem okruženju ovaj trend ne mora biti nužno na snazi.
Ono što pokušavamo ovime reći jeste da nesvjesnost o važnosti globalnijeg sagledavanja društvenih pojava (koja može biti rezultat nezainteresovanosti, neraspolaganja relevantnim znanjem, nedostupnosti adekvatnih resursa ili kombinacija svih navedenih) može imati niz posljedica: nerazumijevanje stvarnih uzroka određenih pojava, nesvjesnost o unutardruštvenim i interdruštvenim varijacijama u pojavama, nesvjesnost o stvarnoj rasprostranjenosti društvenih pojava i dr. Charles Wright Mills je ovu nesvjesnost o važnosti i/ili nesposobnost običnih ljudi da se odvoje od zdravorazumskog, svakodnevnog znanja i da sagledaju društvene stvari na globalan način opisao ovako: “Oni ne poseduju kvalitet uma koji je neophodan da bi shvatili međusobnu igru ljudi i društva, biografije i istorije, sopstva i svijeta”(2). Iako ovo zvuči poprilično oštro, Mills nije nastojao da bude snishodljiv. Našalićemo se na ovom mjestu i pretpostaviti da je prosto bio frustriran činjenicom da mnogi pojedinci sami sebe smatraju društvenim naučnicima samo zato što žive u društvu, ali da se rijetki smatraju fizičarima samo zato što su mnogo puta u životu pali i iskusili efekat sile gravitacije.
Da bi izbjegao zamke zdravorazumskog razmišljanja i neadekvatnog uopštavanja, sociolog je opremljen brojnim pomoćnim alatima – različitim metodima za prikupljanje i analiziranje podataka o društvu, postojećim teorijama i sociološkom imaginacijom, u prvom redu. Međutim, sociološka imaginacija je prvi korak i osnova cjelokupnog sociološkog zanata. Bez nje su podaci kojima raspolažemo (bilo iskustveni ili iz nekog drugog izvora) tek proste informacije ili brojke na papiru, te nam kao takvi ne znače mnogo. Ne vidimo obrasce koji se kriju iza njih, niti priču koju nam pričaju o ljudima i društvu, njihovim interakcijama, znanjima i značenjima, kulturi i vrijednostima i kako sve to zajedno tvori globalno društvo ili pojedinačna društva poput srpskog, njemačkog, ruskog i američkog.
Za kraj, snagu sociološke imaginacije demonstriraćemo na još jednom primjeru iz savremenog američkog društva (koji je zapravo primjenljiv na sva društva sa sličnim problemom), kao direktan nastavak Dirkemovog bavljenja fenomenom samoubistva:
Samoubistvo među ratnim veteranima
Trenutno, 6500 veterana počini samoubistvo svake godine – više od ukupnog broja vojnika ubijenih u Afganistanu i Iraku od početka tih ratova. U stvari, veterani imaju dvostruko veću vjerovatnoću od neveterana iz opšte populacije da počine samoubistvo, iako se ‘prirodni’ uzroci smrti ne razlikuju između ove dvije grupe. Kako bi sociolog ovo objasnio?
Svakako, postoje psihološki faktori na djelu – post-traumatski stres, depresija i, ponekad, zloupotreba psihoaktivnih supstanci – ali, na djelu su takođe i sociološki faktori. Durkheim bi iznio argumente da je ovo dobar primjer anomičkog samoubistva. Vojnik koji se vraća kući će vrlo vjerovatno naići na daleko slabije strukturisano okruženje nego što je bio slučaj tokom služenja gdje je vojnički život visoko strukturisan. Ovo može biti okruženje koje podstiče na samoubistvo, naročito u kombinaciji sa nezaposlenošću, beskućništvom ili invaliditetom. Ukoliko ovome dodamo nedostatak službi socijalne podrške ili beneficija koje su posebno usmjerene ka rizicima od samoubistva, možemo imati potencijalno smrtonosan društveni kontekst.
Iako sociolozi ne ignorišu psihološke dimenzije ponašanja poput samoubistva, oni primjećuju da društvo uključuje druge važne sociološke faktore koji ‘proizvode’ ovo tragično ponašanje.
Andersen, M; Taylor, H. i K. Logio(3)
Do sljedećeg čitanja!
Citati
(1) Durkheim, É. (1897/1951) – Suicide: a study in sociology (The Free Press, 1951, str. 299).
(2) Mills, C. W. – “Many personal troubles must be understood in terms of public issues”, u: The Sociology book: big ideas simply explained (2015, str. 48).
(3) Andersen, M; Taylor, H. i K. Logio (urednici). Sociology: the essentials (2015, str. 16).
Ostali korišteni resursi i objašnjenja
(4) Haralambos, M. i M. Holborn (2002). Sociologija: teme i perspektive. Golden marketing, Zagreb.
(5) Gidens, E. (2007). Sociologija. Ekonomski fakultet BU, Beograd.