A
Anomija
Termin koji je u sociologiju uveo Émile Durkheim da bi opisao stanje neefikasnosti ili potpune suspenzije društvenih normi, vrijednosnog sistema i društvene regulacije ljudskog ponašanja. Stanje anomije je tipično za periode dubokih društvenih kriza poput ratova, ekonomskih potresa i političkih previranja kakvi su obilježili posljednju deceniju prošlog vijeka na prostoru bivših jugoslovenskih republika. Anomiju karakteriše snažna konfuzija u moralnoj svijesti pojedinaca koja proističe iz činjenice da ranije norme i vrijednosti (prije društvene krize) počinju da slabe ili već ne važe, dok u isto vrijeme nove norme i vrijednosti nisu još uvijek uspostavljene.
Najpoznatija upotreba ovog koncepta jeste u Durkheimovoj klasifikaciji tipova samoubistava na egoistička, altruistička, anomička i fatalistička. Prema njegovom klasičnom shvatanju, učestalost određenog tipa samoubistva u određenom društvu zavisi od stepena disbalansa dvije ključne sile: društvene integracije i moralne regulacije. U ovom pogledu, anomička samoubistva se javljaju u situacijama moralne deregulacije koja nastaje u vremenima snažnih društvenih promjena (ne nužno nagore) kada pojedincima nije dostupan jasan i snažan društveni “moralni kompas”.
D
Društvo rizika
Društvo rizika predstavlja jedan od pokušaja da se jednim terminom obuhvate promjene koje su zahvatile savremeno globalno društvo u drugoj polovini 20. vijeka, tačnije vrstu društva nastalog kao posljedica datih promjena. Za njemačkog sociologa Urlicha Becka, društvo rizika predstavlja sistematski način suočavanja sa opasnostima i nesigurnostima uvedenim samom modernizacijom. Istovremeno (i identično) Anthony Giddens savremena društva vidi kao društva preokupirana budućnošću, sigurnošću i rizicima koje ona sama generišu i koje ona sama moraju kontrolisati.
Dok su procesi modernizacije u 18. i 19. vijeku doveli do konačnog raspada agrarnog društva i uspostave novog društva na temeljima industrijske proizvodnje, tako su društvene promjene u prošlom vijeku dovele do postepenog rastakanja klasičnog industrijskog društva i uspostave društva kojeg još uvijek ne možemo odrediti kao postmoderno, ali koje je kvalitativno drugačije od društva uspostavljenom u onome što teoretičari poput Becka i Giddensa nazivaju “prvom” ili “ranom” modernošću.
Ono što društva rizika razlikuje od nekih ranijih društava nije u tome što u ranijim društvima nisu postojali rizici. Prva razlika je zapravo u prirodi rizika sa kojima se suočavaju savremena društva u odnosu na ranomoderna i predmoderna. Druga razlika je u činjenici da u društvima rizika logika raspodjele rizika zamjenjuje logiku raspodjele bogatstva koja je dominirala u klasičnim industrijskim društvima.
Recimo, Giddens rizike dijele na eksterne i proizvedene. Eksterni rizici su rizici na koje ljudi nemaju uticaj (koje nisu proizveli i/ili koje ne mogu iskontrolisati) poput zemljotresa, vulkanskih erupcija ili udara asteroida. Međutim, u savremenim društvima, ljudi se pored prirodnih nepogoda i opasnosti do kojih nisu svojom aktivnošću doveli, suočavaju i sa prirodnim i društvenim rizicima koje su sami proizveli (zagađenje, klimatske promjene podstaknute ljudskom aktivnošću, opasnost od nuklearnih ratova i katastrofa, novi oblici kriminala, visoka nezaposlenost uzrokovana svjesnim riskantnim upravljanjem privredom, itd.).
Drugo, dok klasično industrijsko društvo karakteriše logika raspodjele bogatstva (kojom je dato društvo bilo preokupirano), ona je u društvima rizika smijenjena logikom proizvodnje, definicije i raspodjele rizika. Za teoretičare poput Becka, logika raspodjele rizika ne prati nužno klasične klasne razlike. Iako više klase imaju bolje mogućnosti da izbjegnu rizike poput povećanja ozonskog omotača ili zagađenja izvora pijaće vode, oni ujedno moraju biti svjesni i postojanja datih rizika (da bi ih uopšte mogli uspješno izbjeći), ali i činjenice da određene rizike (poput mogućih nuklearnih katastrofa) ni sami neće moći izbjeći.
Razmišljanja o savremenim društvima kao društvima rizika je dovelo do nastanka, razvoja i učvršćivanja niza koncepata i društvenih praksi, poput održivog razvoja.